Svjedočenje Huse Hatića o patnjama koje je preživio u Teslićkim logorima

Huso je pekar, tijesto je mjesio, hljebove mirisne je pekao i nikad ni u snu mije pomislio da li će njegov hljeb jesti Srbin, Bošnjak ili Hrvat.

Onda je došao rat. Huso nije vjerovao da će biti rata, ni ruke od tjesta nije oprao a ne da je pušku u ruke uzeo, ali to vlastima Srpske opštine Teslić ništa nije značilo. U logor zatvoriše Husu Hatića, velikim nevoljama ga izložiše a on o logorskim mukama njima svjedoči ovo i ovako:

U avgustu 1992. bio sam zatočen u sportskoj dvorani “ Partizan” u Tesliću. Bilo nas je sigurno više od stotine. Iz sale su nas odvodili na kopanje rovova čišćenje sela, naprimjer vodili su ljude u Slatinu i Komušinu odakle su kupili stoku i dogonili je u Teslić, smiještali je u Žarkovini, u tvornici visokonaponskih stubova. Tu je bilo puno stoke, tu smo dolazili hranili je a kasnije smo kosili žito protjeranih ljudi iz Stenjaka. Mnogo grla je uginulo. Tu su dolazile žene iz Žarkovine koje su muzle krave. Znam da su bolja grla odvodili kućama, mislim na rasnije krave muzare. Bilo je dosta svinja i ovaca, to je završavalo u privatnoj klaonici.

Jednog dana je na vrata dovorane došao policajac Jovo Simić sa jednim vojnikom koji je držao čaklje u rukama. Pitali su nas ko ima benzina ili nafte. Neki ljudi koji su bili vani prilikom ulaska u salu dobivali su šamare na vratima. Sjećam se dobro da su tog dana teške batine dobili Miko Hatidžić i momak sa Barića, mislim da je iz mješovitog braka, zvao se Eco. Mislim da je još batine dobio i Šaban Mešinović iz Gustog Teslića, prijeratni taksista i dobar čovjek.

Onda je dotični (op.a. Jovo Simić) izveo jednog momka iz Gomijenice, zvao se Muhidin Tuka. On je tog momka ošamario dobro i naredio mu da ide između nas koji smo stajali u redu, svak pored svog ležaja, i da nam svakom udari jak šamar, a ako to ne učini dobro, on (op.a. Jovo Simić) je morao ići pred njega da dobije šamar jak onako kako bi on to morao nas udarit.

Išao je momak i šamarao nas tako sve redom, a onda taj monstrum (op.a. Jovo Simić) naredi da mi svaki udarimo njemu po jedan šamar, a ako ne udarimo dobro išli smo njemu da dobijemo samarčinu.

Šta mislite kako je poslije izgledao taj momak koga u jednom trenutku ošamari sto a možda i više ljudi. Poslije tog Jovo ( op. a. Simić) i taj momak odlaze ali su nam ostavili poruku da će sutra ponovo doći i da mi dotle obavezno kažemo ko ima nafte i benzina, u suprotnom bit će puno više batina.

Poslije možda jedno pola sahata u salu je došla vojna policija, na čijem čelu je bio momak kojem sam ime zaboravio ali znam da je Jelić, mislim da je sin Đorđa Jelića, direktora banke u Tesliću. Ovaj policajac Jelić je radio na benziskoj pumpi na Margiti. On nas je pitao dali znamo koje taj momak (op. a. koji ih je zlostavljao) kako se zove i odakle je. Niko iz sale nije znao ime momka a Jova su poznavali skoro svi.

Mislim da su( op. a. vojni poilicajci) Ečiju i Mikiju pružili pomoć a nama je rekao da će ga oni sigurno pronaći i obećao nam je da nas niko više ne smije dirati dok smo tu.

Mi smo sutradan otišli kući. Baš tog jutra me probudila jaka detonacija jer tog jutra je bila minirana jedna od najstariji katoličkih svetinja simbol i ukras naseg grada, katolička crkva.

(Aziz Tafro)