Mračna priča o mjestu koje ne postoji na kartama

Duboko u unutrašnjosti Rusije, na istočnoj strani planinskog masiva Ural, nalazi se grad Ozersk u Čeljabinskoj oblasti. Po popisu iz 2010., godine ima malo više od 82.000 stanovnika i tokom cijelog svojeg postojanja je potpuno izoliran od vanjskog svijeta.

Nekada poznat i pod nazivima Grad broj 40 i Grad broj 65 (u skladu s poštanskim brojevima), Ozersk je moderna verzija Zabranjenog grada. Sakriven i čuvan iza ograde s bodljikavom žicom, okružen prekrasnim jezerima i prošaran pitoresknim ulicama, Ozersk na prvi pogled mjesto izgleda spokojno, gotovo idilično. Da se slučajni prolaznik nekim čudom nađe u njemu nikad ne bi vjerovao da se radi o gradu koji desetljećima nije postojao na kartama, čiji građani nisu bili u službenom popisu Sovjetskog Saveza i za čije samo postojanje su znali tek visoki dužnosnici tadašnjeg komunističkog režima.

U velikom tekstu objavljenom na stranicama uglednog Guardiana, novinarka Samira Goetschel napisala je priču o ovom misterioznom mjestu.

Ozersk, koji je to ime dobio tek 1994. godine, je vrlo mladi grad – osnovan je tek 1946. godine, a od samog starta mu je povjerena možda i najvažnija uloga u cijelom Sovjetskom Savezu. Naime, tamo se na obalama jezera Irtiš u potpunoj tajnosti izgradila ogromna nuklearna elektrana Majdak, zajedno sa pripadajućim postrojenjima. Staljinov režim tom je mjestu namijenio ulogu rodnog mjesta sovjetskog nuklearnog programa, od kojeg su se očekivali brzi rezultati nakon što su Amerikanci promijenili poredak svijeta uspjehom projekta Manhattan i masakrima koje su napravile atomske bombe bačene u Hirošimi i Nagasakiju.

U Ozersk su preseljeni radnici i istaknuti znanstvenici iz cijele zemlje kako bi napravili atomsku bombu. Grad je bio toliko skriven i odsječen od vanjskog svijeta da ga njegovi stanovnici prvih osam godina uopće nisu smjeli napustiti. Ne samo to – nisu smjeli ni pisati pisma ili održavati bilo kakav kontakt s ljudima izvan “Grada broj 40”. Rodbina i prijatelji koje su napustili mogli su tek špekulirati jesu li uopće živi ili su završili u nekom od zloglasnih sibirskih gulaga.

No, za razliku od ratom osiromašene i razorene države, stanovnici Grada broj 40 nisu oskudijevali ni u čemu. Oni su živjeli u svojevrsnom “zatvorenom raju” u kojem je uvijek bilo hrane, nove odjeće i drugih, luksuznijih stvari koje je običan puk tada mogao samo sanjati. Dok su mnogi pazili koliko će kruha pojesti na dan, stanovnici Ozerska dobivali su banane i kavijar. Imali su izvrsnu zdravstvenu zaštitu, odlične škole, široki izbor zabavnih i kulturnih aktivnosti i trajnu financijsku stabilnost.

U očima režima, ali i svojima, oni su bili “nuklearni štit i spasitelji svijeta” i svako izvan grada bio je potencijalni neprijatelj.

No, cijena koju su za to platili bila je velika. Prva je bila već spomenuta tajnovitost, ograničenje kretanja i odsječenost od vanjskog svijeta koja postoji i dan danas. O svojim poslovima građani Ozerska ni danas ne smiju prozboriti ni riječ, a unutar granica grada zabranjeno je snimanje (doduše, ekipa koja je snimila dokumentarac o gradu uspjela je prošvercati kameru i snimiti nekoliko kadrova). Naime, tamo je i danas pohranjena gotovo cijela rezerva nuklearnog materijala koji Rusija posjeduje.

To nas vodi do druge, mnoge više i mnogo teže cijene koju su građani platili – trajno narušeno zdravlje. Sovjetski službenici, pa i njihovi sljednici u Rusiji, desetljećima su krili razine radijacije kojima su stanovnici Ozerska bili i još uvijek jesu izloženi. Od samog osnivanja grada, većina stanovnika živjela je u blizini nuklearne elektrane, a ljudi su počeli teško obolijevati i umirati već kasnih 40-ih godina prošlog stoljeća.

Tokom kratke povijesti grada njegovi su stanovnici prošli kroz nebrojene nuklearne incidente, od kojih je najgori bio 1957. godine. Taj je događaj poznat pod imenom Kištimska katastrofa, a riječ je o najgoroj nuklearnoj nesreći prije Černobilske katastrofe. Zbog lošeg skladištenja došlo je do eksplozije tanka s radioaktivnim otpadom, slijedom čega je ispušteno skoro 80 tona visokoradioaktivnog materijala u okolinu. Zagađenje radijacijom bilo je gore nego ono u Černobilu (iako na manje izloženom prostoru),a kontaminirana regija se protezala na skoro 20 000 kvadratnih kilometara i nazvana je EURT (East Urals Radioactive Trace = Istočnouralski radioaktivni trag).

 

 

Ni danas se ne zna koliko je nesretnih radnika zapravo izgubilo život u katastrofi i njenim posljedicama, a sovjetske su vlasti preselile više od 20 općina i 10 000 stanovnika iz kontaminiranog područja.

Osim pravih tragedija, Ozersk je bio izložen i neprekidnom, dugotrajnom zagađivanju prirode. Po nekim procjenama iz elektrane Majdak je tokom četiri desetljeća u obližnje rijeke i jezera izbačeno četiri puta više radioaktivnog otpada nego što se to dogodilo nakon katastrofe u Černobilu. Iako, vlasti su to uvijek zanijekale. Prema nekim stanovnicima to se nastavlja i danas, a jedan od najgorih primjera onečišćenja je i obližnje jezero Karačaj koje je poznato i pod nazivom “Jezero smrti” ili “Plutonijsko jezero” u kojem je koncentracija radioaktivnog materijala također nekoliko puta veća nego u Černobilu, prenosi Jutarnji list.

Usprkos svemu ovome, stanovnici Ozerska vrlo su sretni. I danas uživaju u mnogim povlasticama i smatraju se gradom intelektualaca. Kao što smo već rekli, na prvi se pogled čini da je riječ o mirnom, bogatom gradiću koji bi, da nije dominantno socijalističke arhitekture, mogao biti smješten u nekoj od bogatijih država zapadne Evrope.

Djeca se igraju na ulici, stanovnici šeću, a jedina neobičnost je gradski sat pokraj kojeg stoji i Geigerov mjerač radioaktivnosti. Strancima i Rusima koji nisu stanovnici grada ulaz je i dalje zabranjen bez odobrenja FSB-a, ruske tajne policije. Jedina je razlika da stanovnici uz specijalne dozvole smiju napustiti grad, pa čak i trajno. No, malo ko se odlučio na takav potez, jer bi to značilo gubitak svih povlastica koje uživaju.

Stanovnici Ozerska itekako su svjesni da ih njihov omiljeni grad polako ubija i da se njihova djeca već rađaju bolesna. Pa ipak, oni ovo “groblje planete” kako ga neki nazivaju, ne žele napustiti. Kako kaže lokalni novinar, njih nije briga što vanjski svijet o njima misli. Oni su sretni u svojem ograđenom i zabranjenom raju.

 

(Bportal.ba)

Pročitajte i ovo

Dvoćubi golub Muje isića,šampion na međunarodnoj izložbi sitnih životinja

U Udruženju za uzgoj i zaštitu sitnih životinja u Tešnju imali su razloga za slavlje …

Komentariši