Evlija je danas poznato ime, kako u svijetu, tako i kod nas. Da ironija bude ve\u0107a, Evlija je poznatiji i prou\u010davaniji na Zapadu, kome je posve\u0107en manji dio njegovog Putopisa, dok je u muslimanskim zemljama, \u010dije opise obuhvata ve\u0107ina njegovog Putopisa, prou\u010davan, ali ne sa toliko \u017eara koliko u zapadnom dijelu svijeta. Primjera radi, zadnji stru\u010dni \u010dlanak o Evliji \u010celebiji u Bosni je objavljen davne 1988. godine.<\/p>\n
Pi\u0161e: Jusuf D\u017eafi\u0107<\/p>\n
Zasigurno jedna od li\u010dnosti koja je obilje\u017eila osmansku historiju XVII stolje\u0107a, a time i bosansku historiju spomenutog razdoblja, jeste Evlija \u010celebija, najzna\u010dajniji osmanski putopisac, pisac Sejahatname, a bez dvojbe i jedan od najve\u0107ih svjetskih putopisaca.<\/p>\n
O njemu i njegovom Putopisu je 1815. godine Joseph von Hammer, austrijski diplomata i istaknuti osmanolog, kazao, izme\u0111u ostalog, i ovo:<\/p>\n
I danas u osmanskoj knji\u017eevnosti postoji jedno statisti\u010dki i geografski zna\u010dajno djelo, koje dosad Evropi nije poznato \u010dak ni po imenu. To se djelo ne mo\u017ee na\u0107i ni u knji\u017earama ni u javnim bibliotekama. Me\u0111utim, ono se mo\u017ee ubrojiti me\u0111u najzna\u010dajnija djela turske knji\u017eevnosti. To je putopis Evlije \u010celebije, u\u010denog Tur\u010dina i prakti\u010dnog poslovnog \u010dovjeka, koji je, gonjen stalnom ljubavlju za putovanja, u toku \u010detrdeset godina pro\u0161ao uzdu\u017e i poprijeko daleke zemlje Osmanskog carstva od vlade Murata IV do sultana Mehmeda IV, i u dubokoj starosti sastavio putopis i dnevnik svojih do\u017eivljaja.<\/p>\n
Evlija je danas poznato ime, kako u svijetu, tako i kod nas. Da ironija bude ve\u0107a, Evlija je poznatiji i prou\u010davaniji na Zapadu, kome je posve\u0107en manji dio njegovog Putopisa, dok je u muslimanskim zemljama, \u010dije opise obuhvata ve\u0107ina njegovog Putopisa, prou\u010davan, ali ne sa toliko \u017eara koliko u zapadnom dijelu svijeta. Primjera radi, zadnji stru\u010dni \u010dlanak o Evliji \u010celebiji u Bosni je objavljen davne 1988. godine.<\/p>\n
Stoga, zapitajmo se. Koliko, ustinu, znamo o Evliji \u010celebiji, posebice o njegovim putovanjima po Bosni i drugim bo\u0161nja\u010dkim krajevima, njegovom slu\u017ebovanju kod uglednih Bo\u0161njaka Osmanskog carstva, njegovim opisima gra\u0111evina koje su na\u0161i zemljaci podizali u ime Bo\u017eije \u0161irom Osmanskog carstva? U ovom radu mi imamo samo jedan cilj: Predstavljanje Evlije \u010celebije i njegov odnos sa Bo\u0161njacima toga doba.<\/p>\n
Evlijina biografija<\/p>\n
Evlija ibn Dervi\u0161 Mehmed Zilli, kako glasi njegovo puno ime, ro\u0111en je 1611. godine u imu\u0107noj i uglednoj stanbulskoj porodici porijeklom iz Kutahije. Otac mu je bio starje\u0161ina sultanovih zlatara. Mati mu je abhaskog porijekla i rodica je velikog vezira Melek Ahmed-pa\u0161e, namjesnika u Bosni (1659-1660) i Rumeliji (1660-1662). Upravo zahvaljuju\u0107i njemu Evlija \u0107e proputovati Bosnu i Ugarsku.<\/p>\n
U rodnom gradu Evlija je poha\u0111ao osnovnu \u0161kolu (mekteb), a onda medresu \u0161ejhu-l-islama Hamid-efendije, da bi na kraju 1636. godine bio primljen na Enderun, dvorski univerzitet, gdje je proveo dvije godine. Imao je dosta u\u010ditelja, od kojih posebno isti\u010de Dervi\u0161a Omer Pi\u0161uvaja, te Evliju Mehmed-efendiju, njegovog glavnog u\u010ditelja pred kojim je jedanest godina izu\u010davao nauke, i nau\u010dio, izme\u0111u ostalog, napamet Kur'an i pravilno u\u010denje Kur'ana na sedam kiraeta. Tako\u0111e, izu\u010dio je i zlatarski zanat od svog oca Dervi\u0161 Mehmeda.<\/p>\n
Evlija je, dakle, bio visoko obrazovan, kurra hafiz. Bio je i izvrstan karija (u\u010da\u010d Kur'ana), \u0161to je i bio povod njegovog dolaska na dvorsko sveu\u010dil\u0161te. No, Evlijina radoznala priroda mu nikad nije dozvolila da se skrasi na jednom mjestu; Prihvati se neke \u010dinovni\u010dke ili alimske pozicije i izgradi karijeru ili se pak upusti u detaljnije izu\u010davanje nauka, tako da je ve\u0107 1630. godine preduzeo prva putovanja – tada po\u010dinje da pi\u0161e svoj Putopis, a od 1640. godine nalazimo ga skoro stalno u pokretu. Smrt ga je zatekla u Kairu 1682 ili 1685. godine, gdje se bio skrasio zadnjih godina svoga \u017eivota, kompletiraju\u0107i rukopis svoga putopisa koga je nazvao Sejahatnama.<\/p>\n
Govorio je turski, arapski i perzijski jezik, a postoje indicije da je posjedovao pasivno znanje jo\u0161 nekoliko jezika. Volio je slobodan i nezavisan \u017eivot, \u0161to ga je sprije\u010dilo da se sku\u0107i i osnuje porodicu. Imao je izvrstan osje\u0107aj za lijepo; Pa ne treba da \u010dudi da je bio izvrstan kaligraf i crta\u010d. Volio je pravdu, a mrzio nepravdu, te je imao obi\u010daj da sa ironijom i satirom izvr\u0107e poroke tada\u0161njeg osmanskog dru\u0161tva, koje je ve\u0107 pokazivalo elemente raspada. Poznavao je dosta uglednih i visokopozicioniranih ljudi svoga doba, me\u0111u kojima i brojne Bo\u0161njake (npr. Ibrahim-pa\u0161u Po\u010diteljca), \u0161to mu je omogu\u0107ilo da kao dio svite doti\u010dnih osoba dosta proputuje, bude svjedok va\u017enih historijskih doga\u0111aja; pa \u010dak i ratuje na strani osmanlijske u Vla\u0161koj, Moldaviji, Ukrajini; Poljskoj, Rusiji, Kavkazu, Iraku; Perziji. Tako u ratovima u Ugarskoj, Bosanskom ejaletu (osmanskoj Hrvatskoj, Slavoniji, Dalmaciji, Bosni, Hercegovini, Sand\u017eaku), Kritu, Erdelju nalazimo ga zajedno sa bosanskim jedinicama. Treba spomenuti da se Evlija, pored slu\u017ebeni\u010dkih du\u017enosti, kao \u0161to su du\u017enosti mujezina (kao kod Bo\u0161njaka Murteza-pa\u0161e), nadzornika pokriva\u010da (kisve) Kabe u Kairu (isto kod Bo\u0161njaka Ibrahim-pa\u0161e Po\u010diteljca), glasnika (kao kod Bo\u0161njaka Ibrahim-pa\u0161e Po\u010diteljca), poslanika (kao kod Bo\u0161njaka Mehmed Suhbrab-pa\u0161e u Dubrovniku), vojnika (kao kod Bo\u0161njaka Jusuf-pa\u0161e Ma\u0161kovi\u0107a), bavio i trgovinom.<\/p>\n
Prou\u010davanje Evlije \u010celebije i njegovog Putopisa u svijetu do danas i kod nas do 50-ih<\/p>\n
Malo je poznato da je Evlija ubrzo nakon svoje smrti bio zaboravljen, \u0161to i ne treba da \u010dudi, s obzirom na sveop\u0107i raspad osmanskog dru\u0161tva. Takvo je stanje potrajalo sve do 1804. godine kada je Evliju ponovo “prona\u0161ao” ve\u0107 spomenuti Joseph von Hammer (1774-1856), ta\u010dnije prona\u0161ao prva \u010detiri toma Putopisa. Isti je objavio prve dijelove iz Putopisa 1815. godine, a zatim i izdao skra\u0107eni prijevod prva dva toma: prvi tom 1834. godine, odnosno 1848. godine, a drugi 1850. godine (Joseph von Hammer, Narrative of Travels in Europe, Asia and Africa in The seventeenth Century by Evliya Efendi, Oriental Translation Fund for Great Britain and Ireland, London, sv. 1 u dva dijela 1834, 1848, sv. 2, 1850). Od tada, intezivira se pro\u010davanje \u017eivota i djela Evlije \u010celebije, pogotovo nakon izlaska svih deset svezaka Sejahatname na originalnom osmanskom turskom jezikom (Evliya \u00c7elebi Seyahatnamesi, Ikdam, Istanbul, 1896-1900, sv. 1-6, T\u00fcrk tarih enc\u00fcmeni kurumu, Istanbul, 1928, sv. 7-8, Ma'arif Vekaleti, Istanbul, 1935, sv. 9, 1938, sv. 10.), koje izlaze u dosta velikom vremenskom razmaku (1896-1938). Do danas, dijelovi Sejahatname su prevo\u0111eni na skoro dvadeset jezika, a broj radova koji se bave Evlijom \u010celebijom i njegovom Sejahatnamom prelazi 700 (Dankoff- Tezcan, An Evliya \u00c7elebi Bibliography). Do\u010dim, i povrh svega toga, ni do dan-danas nemamo ni jedan prijevod cijele Sejahatname sa osmanskog turskog na neki strani jezik.<\/p>\n
Treba napomenuti da, uprkos svjetskoj slavi, ni do dan danas ne postoji biografska studija koja se podrobno bavima detaljima Evlijinog \u017eivota, te mjestu Evlijinog \u017eivota i djela u \u0161irem kontekstu osmanske historije. Dodu\u0161e; Postoje studije koje predstavljaju zna\u010dajan doprinost na tom polju, kao \u0161to je klasi\u010dan pregled Evlijinog \u017eivota i djela iz pera Baysuna (1947), te neke studije novijeg datuma, kao \u0161to su studije sljede\u0107ih pisaca: \u0130lg\u00fcrela (1995), Dankoffa (2002) , Kreisera (2005), Tezcana (2009). Veliki pomak na polju izu\u010davanja Evlijine biografije predstalja monografija Dankoffa (Robert Dankoff, Ottoman Mentality.The World of Evliya \u00c7elebi, Brill, Leiden-Boston, 2006), koja, iako se prvenstveno bavi prou\u010davanjem Evlijinog mentaliteta i pogleda na svijet, ipak ima i biografski karakter, te time predstavlja prvu Evlijinu biografiju u formi knjige. Treba spomenuti da je Dankoff, u saradnji sa Kreiserom, dao i najbolji prikaz bibliografije o Evliji \u010celebiji (Materialien zu Evliya \u00c7elebi II (uklju\u010duje: A Guide to the Seyahat-name of Evliya \u00c7elebi and Bibliographie raisonn\u00e9e, Leiden, Brill, 1992). S obzirom da je djelo napisamo prije dvadesetak godina, a da je broj bibliografskih jedinica koje se godi\u0161nje objavljuju o Evliji ogroman, autor je pristupio a\u017euriranju, tako da smo pro\u0161le godine imali tre\u0107e izdanje ove bibliografije o Evliji – ovaj put iz pera Dankoffa i Tezcana na stranici Univerziteta Bilken u Ankari (Roberta Dankoff-Semih Tezcan, An Evliya \u00c7elebi Bibliography, www.bilkent.edu.tr\/~ tebsite\/evliya.pdf, 16.11.2013, 20:45).<\/p>\n
Nije trebalo dugo da pro\u0111e od izlaska prvih \u0161estih svezaka Sejahatname (1896-1900), a da se i na\u0161i doma\u0107i pisci zainteresuju za Evlijin Putopis, poglavito za ona poglavlja koja opisuju na\u0161e prostore. Tako je Pavo Jazvo ve\u0107 1902. godine preveo nekoliko odlomaka iz petog sveska koji se odnose na Hrvatsku i objavio ih u mostarskom tjedniku Osvit (Stjepan Al Jablanovi\u0107 Evlija \u010celebi, Osvit, 5\/1902, br. 66-70, 74-80, 82, 83, 85-87). Potom Dimitrije \u010cohad\u017ei\u0107 u Spomeniku Srpske akademije nauka objavljuje prijevod jednog dijela Evlijinih putovanja po na\u0161im zemljama (Dimitrije S. \u010cohad\u017ei\u0107, Putopis Evlije \u010celebije o srpskim zemljama u XVII veku, Spomenik SAN-a, 41\/1905, 1-34), tj. putovanje od Edirna do Beograda, od Beograda do Sarajeva, od Banja Luke do Skoplja i od Novog Brda do Smedereva. Onda dolazi i prvi prijevod nekog Bo\u0161njaka, po\u0161to Sejfuddin Kemura u Glasniku Zemaljskog muzeja 1908. godine objavljuje prijevod svih onih poglavlja Evlijine Sejahatname koji se odnose na opis Bosne i Hercegovine (Sejfuddin Kemura, Iz Sejahtname Evlije \u010celebije, Glasnik Zemaljskog muzeja u BiH, 20\/1908, knj. 2, 183-202, knj. 3, 289-342). Isti autor je kasnije (1916) u svojoj zbirci turskih izvora za istoriju Prvog srpskog ustanak donio u skra\u0107enom prijevodu Evlijine opise nekih mjeseca Bosne, ali i Srbije (Vi\u0161egrad, Rudo, Novi Pazar, \u010cajni\u010de, Pljevlja, Fo\u010da, Prijepolje, U\u017eice, Beograd, Avala) (Ibid., Prvi srpski ustanak pod Kara\u0111or\u0111em od godine 1219\/1804 do godine 1279\/1862, Sarajevo, 1916, str. 167, 177, 181, 185, 186, 207, 208, 341, 366, 397). Na\u017ealost, gore spomenuti prijevodi, i pored toga \u0161to su prijevodi sa originala, ne zadovoljavaju stru\u010dne kriterije, po\u0161to nisu opskrbljeni potrebnim komentarima i napomenama.<\/p>\n
Onda se u Godi\u0161njici Nikole \u010cupi\u0107a (1910-1912) pojavljuje prijevod Jovana Radoni\u0107a, koji sadr\u017ei opise mnogih jugoslovenskih krajeva, kao i opise ma\u0111arskih krajeva koji su bili nekada naseljeni Bo\u0161njacima, ali i potrebne komentare i napomene u kojima je izvr\u0161eno lociranje odre\u0111enih geografskih imena i identificiranje izvjesnih li\u010dnih imena (Jovan Radoni\u0107, Putovanja Evlije \u010celebije po srpskim i hrvatskim zemljama, Godi\u0161njica Nikole \u010cupi\u0107a, 29\/1910, 33-101, 30\/1910, 259-291, 31\/1912, 233-297). No, s obzirom da nije pitanju izravni prijevod sa originala, ve\u0107 sa ma\u0111arskog prijevoda autora Imrea Karacsona, koji se i sam nije mnogo trudio da de\u0161ifruje geogafske nazive, pogotovo one koji su posljedica brojnih \u0161tamparskih gre\u0161aka u originalu, Radoni\u0107eva obrada je puna gre\u0161aka. Nakon desetak godina zastoja, pojavljuje se prijevod svih dijelova iz pete knjige Sejahatname vezanih za jugoslovenske krajeve iz pera Mehmed Remzi Deli\u0107a (1921-1922), objavljen u nastavcima u sarajevskom nedjeljniku Domovina (Mehmed Remzi Deli\u0107, Iz putopisa Evlije \u010celebije, Domovina, 2\/1921, br. 43-125, 3\/1921, br. 12-61), a mnogo kasnije (1948) republiciran kao jedan \u010dlanak (Ibid., Istoriski \u010dasopis Istriskog instituta Srpske akademija nauka, 1\/1948, 105-131). Time su prevedeni neki djelovi koji nisu dotada bili prevo\u0111eni (npr. sjeverna Dalmacija). Zatim imamo parafraziranje Evlijinog opisa Sarajeva koje nam donosi Alija Kadi\u0107 (1927) u listu Gajret (Alija Kadi\u0107, Sarajevo prije 270 godina (po Evliji \u010celebiji), Gajret 11\/1927, br. 7-8), pa prevodila\u010dki rad Gli\u0161e Elezovi\u0107a objavljen u Glasniku Jugoslovenskog profesorskog dru\u0161tva (1931), Glasniku Istoriskog dru\u0161tva u Novom Sadu (1931), Beogradskim op\u0161tinskim novinama (1932), Zborniku Skopskog nau\u010dnog dru\u0161tva za istoriju Ju\u017ene Srbije i susjednih oblasti (1935) i Istorijskom \u010dasopisu Istoriskog instituta SAN-a (1948). Iako predstavlja napredak, s obzirom na dotada\u0161nje prijevode, ipak ima dosta gre\u0161aka, prouzrokovanih uglavnom nedovoljnim autorovim poznavanjem islama i islamske kulture i civilizacije (Gli\u0161a Elezovi\u0107, Iz putopisa Evlija \u010celebije, 1931-35, 4, 308-14, 455-60; 5, 79-86; 6, 351-55; 7, 304-11; 8, 101-11; Ibid., Evlija \u010celebija o Beogradu, Beogradske op\u0161tinske novine (BON), 50\/1932, br. 1, 45-55; Ibid., Povratak Evlija \u010celebije iz Erdelja u Beograd. Njegov opis grada Avale, BON, 50\/1932, br. 7, 448-450; Evlija \u010celebija o Skoplju, Zbornik Skopskog nau\u010dnog dru\u0161tva za istoriju Ju\u017ene Srbije i susjednih oblasti, 1935, sv. 1, 311-325; Ibid., Iz putopisa Evlija \u010celebije, Istorijski \u010dasopis Istoriskog instituta SAN, sv. \u00b81, 1948, 105-131; Ibid., Njegov put iz Beograda u Hercegovinu, Istorijski \u010casopis, 1948, 1, 105-31). Elezovi\u0107 objavljuje i \u010dlanak (1931), u kojem na osnovu podataka iz Sejahatname dao pregled Evlijine biografije (Ibid., Evlija \u010celebija (svetski putnik i putopisac), Srpski knji\u017eevni glasnik, 34\/1931, br. 7, 515-528). Ina\u010de, ovo je prvi samostalni \u010dlanak kod nas koji tretira njegovu biografiju. Negdje kad je Elezovi\u0107 zapo\u010dinjao svoj prevodila\u010dki rad, Fehim Spaho objavljuje dva \u010dlanka: u prvom donosi prijevod Evlijinog opisa vilajeta Zrinskog, dok se u drugom osvr\u0107e na “Hrvate” u Sejahtnami (Fehim Spaho, Evlija \u010celebija kod Zrinskog, Napredak, kalendar za 1932, 58-66; Ibid., Hrvati u Evlija \u010celebijinu putopisu, Hrvatsko Kolo, 13\/1932, 41-50). Zanimljivo kako Spaho poku\u0161ava da doka\u017ee da Evlija pod bo\u0161nja\u010dkim jezikom i jezikom bo\u0161nja\u010dkog naroda misli na hrvatski jezik.<\/p>\n","protected":false},"excerpt":{"rendered":"
Evlija je danas poznato ime, kako u svijetu, tako i kod nas. Da ironija bude ve\u0107a, Evlija je poznatiji i prou\u010davaniji na Zapadu, kome je posve\u0107en manji dio njegovog Putopisa, dok je u muslimanskim zemljama, \u010dije opise obuhvata ve\u0107ina njegovog Putopisa, prou\u010davan, ali ne sa toliko \u017eara koliko u zapadnom dijelu svijeta. Primjera radi, zadnji …<\/p>\n","protected":false},"author":2,"featured_media":2491,"comment_status":"open","ping_status":"open","sticky":false,"template":"","format":"standard","meta":{"_crdt_document":"","_exactmetrics_skip_tracking":false,"_exactmetrics_sitenote_active":false,"_exactmetrics_sitenote_note":"","_exactmetrics_sitenote_category":0,"ngg_post_thumbnail":0,"footnotes":""},"categories":[104],"tags":[1741],"class_list":["post-2490","post","type-post","status-publish","format-standard","has-post-thumbnail","","category-kolumne","tag-evlija"],"yoast_head":"\n